Ustanova za kulturne djelatnosti „Ante Evetović Miroljub“ Valpovo Vam donosi:

***HIT PREDSTAVU GALA TEATRA***
” BEZ TREĆEG “

 

Vrijeme: Četvrtak, 18.4.2019. godine u 20:00 sati
Mjesto: Centar kulture „Matija Petar Katančić“ Valpovo

Pretprodaja ulaznica: Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo

Cijena ulaznice: 50,00 kn

O autoru:

 

Milan Begović (Vrlika 19.1.1876. – Zagreb 13.5.1948.) prije svega je dramski pisac, a onda romanopisac i pjesnik.

Najveći dio života proveo je u Za­grebu ali živio je i u Sloveniji, Italiji, Austriji i Njemačkoj.

U Hamburgu i Beču je nekoliko go­dina radio kao dramaturg i režiser. Bio je i ravnatelj drame u Za­grebu, a radio je i kao profesor na glumačkoj školi.

Njegovi dramski tekstovi prisutni su na europskim pozornicama (Italija, Francuska, Austrija, Njemačka…) od 1930. pa do danas, a njegova su dje­la prevedena na mnoge strane jezike.

Manje je poznato da je Milan Begov­ić pisao pod mnogim pseudonimi­ma, te da je pokopan na Mirogoju bez nekrologa u novinama i bez ika­kvih počasti koje je itekako zaslužio.

O glumcima:

Mladen Vulić,

hrvatski glumac, slobodni umjetnik, diplo­mirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

U kazalištu je nastupao u DK Gavella i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu čiji je bio zaposlenik.

U filmovima: “Konjanik”, “Ta divna splitska noć”, “Cvjetni trg”, “Kako je počeo rat na mom otoku”, “F20”…

U tv serijama: “Larin izbor”—Alen, “Stella”—Franjo, “Počivali u miru”—Sep, “Čista ljubav”—Rus,“Na granici”—Mate Butigan…

Otac Nadji i Sofiji.

Matija Prskalo,

filmska je, televizijska i kazališna glumica.

Igrala je u brojnim filmovima, tv serijama i kazališnim predstavama.

Nagrade koje je osvojila:

Zlatna arena za epizodnu ulogu u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku” 1996.

Nagrada grada Vukovara za ulogu u predstavi “Povratak ratnika” 1998. Kerekeš teatar na Feastiva­lu glumca.

Nagrada Bobi Marotti za najbolju glumicu za ulogu u predstavi “U Za­jedničkom stanu” 2016. kazališta Lectirum, na Danima smijeha u His­trionskom domu.

S Mladenom Vulićem je do sad bila u dva filmska braka i jednom ka­zališnom, upravo ovom—“Bez trećeg.”

Umjesto kratkog sadržaja:

MARKO: “Što ima čovjek od toga što može riješiti svaki problem više matematike, a ne može zaviriti dru­gom čovjeku ni desetinu milimetra ispod kože?”

GIGA: “Ljubomora nije posljedica jednog čina, nego jedne mogućno­sti koja uvijek postoji u mislima on­oga koji voli, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći.”

MARKO: “Nekad sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada sto­jim tu i ne shvaćam ni ono što sam mislio da mi je najbliže i što najviše volim.”

GIGA: “Zašto tražiš od mene da budem ono što ti nisi? Zaš­to ti možeš znati kakvi su borde­li od Amura do Volge, a ja ne smi­jem dopustiti da me pogladi jedna muška ruka, kad sam već izgubi­la nadu da će me doseći ona, koju tako dugo čekam?”

MARKO: “U paklu! U jednom paklu sam bio u drugi došao!”

O predstavi:

Susret žene, koja odavno čeka i muža koji se vraća iz zarobljeništva nakon osam godina, temelji se na na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom, sumnjičavošću i nepovjerenjem.

Tema je to koja prati čovjeka oduvi­jek, kao kakva nevidljiva sjena i ne da se preskočiti i zaobići. Sumnja u vjernost vlastite žene, nesigurnost u samoga sebe, nesreće kojima je čov­jek obilježen i formiran ili promijenjen, teret su kojeg se ljudi, nerijet­ko, nažalost, ne mogu riješiti.

“Bez trećeg” je dramski komad pisan u određenom vremenskom periodu, obilježen je nekim prostorom, međutim, osjećaji koji dominira­ju u njemu su bezvremenski, dio su svakog društva i razdoblja kao i današnjice u kojoj živimo.

Nikad dovoljno shvaćeni, definirani, objašnjeni i razotkriveni osjećaji su oni koji nas vječno inspiriraju. Ljubav—ljubomora, odanost—izda­ja… teme su neiscrpnog sadržaja.

Prateći odnos Gige i Marka Barića, suočeni smo s fatalnim krajem jed­nog ljubavnog odnosa, ali i jednog života, koji se, zapravo, već odavno ugasio, jer rat i zarobljeništvo iz ko­jeg se on vratio, nije njegov povratak u život, nego, njegov obračun s njim i njemu najvoljenijim.

Tko je kome prijatelj, a tko je naš stvarni neprijatelj? Jesmo li sami sebi najgori suci? Za koga je rat, uistinu, završio? Za preživjele i obilježene trajnim traumama s ko­jima se moraju nositi oni i njihovi bližnji ili, ipak, samo za one koji su u njemu poginuli?

Pita se to Begović u ovoj drami, napisanoj 1931, a pitamo se i mi da­nas s nadom da se u nekoj svijet­loj budućnosti nove generacije neće suočavati s istim pitanjem.

No, kako bi rekla Giga Barićeva—Za ljubomoru nije potreban treći, dovoljno je dvoje!